Iako je prošlost BiH obrađena u znatnoj mjeri, ne može se reći da je u svim slučajevima to učinjeno na zadovoljavajući način. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz bosanske historije učinjeno je s ciljem da se potkrijepe političke i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je proučavanje stanovništva kod zainteresiranih strana dobilo strateško značenje.

Većina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovačkom prošlošću, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeđenja da suvremeno bosansko stanovništvo, i to prije svega većinsko muslimansko, pripada srspkom, a po drugima hrvatskom etničkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: historiju, povijest, kulturu, tradiciju i državnost.

Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga učinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih političkih ubjeđenja. Do ovakvog zaključka dlazi se već pri površnom iščitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaić, profesorica povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb 1989). Tu analitički i argumentirano osporava mnogo toga što je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o političkom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne.

Kada je u pitanju proučavanje stanovništva BiH mora se konstatirati da je taj problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeđenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda. Stručna obrada ovog pitanja se kod svih istraživača uglavnom svodi na angažiranje da se dokaže srpska, odnosno hrvatska pripadnost bosanskog stanovništva. Ta nastojanja su toliko naglašena da u nekim slučajevima pojedine studije više liče na nacionalističko-politički propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu.

Da bi se ušlo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovačkog stanovništva, neophodno je dotični problem sagledati u daleko dubljem i širem vremenskom kontekstu nego je to većina istraživača činila. Ne može se, naime, raspravljati o porijeklu stanovništva bez sagledavanja arheološko-povijesne problematike i događaja koji su se odvijali na ovim prostorima u kontinuitetu dva posljednja milenija. U tome su događaji iz kasnoantičkog doba i seobe naroda imali poseban značaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok.

Zbunjujuća za istraživače ovog problema je činjenica da u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena boskanskog naziva, kakav je bio slučaj sa Srbima i Hrvatima. Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo obuhvaćeno i područje današnje BiH, s tim da su to po jednima učinila srspka, a po drugima hrvatska plemena. Kao uporište za te teorije služi im Konstantin Porfirogenet i Pop Dukljanin, čija se djela eksploatiraju i interpretiraju na način kako kome odgovara. Ono što koristi njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono što se ne uklapa prešućuje se ili mu se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti.

Prilikom proučavanja stanovništva BiH mora se uzeti u obzir etnička višeslojnost kojoj je osnova predslavenski (ilirsko-romanski) supstrat, nešto slično kakav je slučaj sa Albanijom i Grčkom, gdje autohtoni elementi nisu bili ugroženi slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje utoliko što se svojim geografskim položajem našla u totalnom okruženju pa je proces slavenizacije bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grčke spriječila je taj proces, što je imalo za posljedicu da su sačuvale svoj etnički i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih, zbog navedenih razloga bila poptuno slavenizirana već u ranom srednjem vijeku.

Studioznom analizom bosanske povijesti moguće je identificirati pojedine kulturne i etničke elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih stećaka kao i analiza suvremenih živućih individua, također pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipičnog slavenskim rasnim osobinama. To govori da se srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etničke pripadnosti. Slavneska komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance - muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeća istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja će biti lišena političkih i nacionalističkih predrasuda, jamačno će baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, među kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj prilog ima cilj da naznači tek smjernice budućih takvih istraživanja.

dr Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH, Sarajevo 1998, str. 5-7.
historija.info